Iako prostorno nije velika, općina Kakanj se odlikuje izuzetnim prirodnim ljepotama i kulturno-historijskim nasljeđem koje je moguće iskoristiti, te privući mnogobrojne turiste. Snježni planinski vrhovi, rijeke i jezera pružaju velike mogućnost za razvoj turizma u Kaknju. Općina Kakanj ima odlične izglede za razvoj kulturno – historijskog, vjerskog, planinskog, seoskog, banjskog i lovnog turizma.
Na području općine Kakanj nalaze se brojni kulturno-historijski spomenici od kojih je pet proglašeno nacionalnim spomenicima od strane Komisije/Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika i artefakti iz perioda srednjovjekovne Bosne, a najpoznatiji su Zgošćanski stećak, Zgošćanski obelisk, te zlatni pečatni prsten sa ljiljanom.
Nacionalnim spomenicima kulturne baštine BiH proglašeni su:
- Franjevački samostan i Crkva sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci kao jedna graditeljska cjelina,
Franjevački samostan i crkva sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci jesu rimokatolički samostan i crkva koji pripadaju franjevcima. Posvećeni su sv. Ivanu Krstitelju.
Jedini je samostan u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, zajedno sa samostanima u Kreševu i Fojnici, koji, uz manja i veća stradanja, aktivno djeluje već gotovo šest i pol stoljeća. Na osnovi dostupnih dokumenata nije moguće precizno odrediti vrijeme podizanja prvotnog samostana. Najvjerojatnije se to dogodilo u prvoj polovici 14. stoljeća, oko 1340. godine. Prvi pisani trag o samostanu nalazimo u popisu franjevačkog pisca Bartola Pisanskog iz 1385. godine. Nakon osmanskog prodora i osvajanja Bosne, bilješku o samostanu nalazimo u jednom osmanskom popisu iz 1469. godine. Pretrpio je teška oštećenja u više navrata. Tako je, tokom progona 1524. godine, nasilno porušen. Godine 1658. u velikom požaru nestale su brojne samostanske dragocjenosti, a potpuno su izgorjeli arhiv i knjižnica.
Samostanska crkva je od onih koje svrstavamo u tzv. propovjedničke crkve. U osnovi, kao iste takve katoličke crkve su u Bobovcu, Kraljevoj Sutjesci, Olovu, Grebenu i Srebrenici.[3] Novi samostan podignut je 1664. godine. U vrijeme bečkog rata, krajem 17. stoljeća, franjevci su ga morali, zbog velikih nameta, napustiti i živjeti po seoskim kolibama. Vratili su se 1704. godine, kad su se političke prilike smirile. Tokom 19. stoljeća samostan je dva puta rekonstruiran, posljednji put od 1888. do 1890., kada je dobio današnji izgled.[2] Današnji je oblik poprimio 1897. godine. Do početka 20. stoljeća u ovom je samostanu bio organiziran studij filozofije i bogoslovije za dio franjevačkih kandidata. Poslije je u sutješkom samostanu bio smješten i novicijat gdje će ostati sve do 1973. godine. Samostan i crkva danas imaju bogatu knjižnicu, muzej, galeriju i crkvu sv. Ivana Krstitelja.
- Zbirka od 22 inkunabule, koje je pokretno dobro u vlasništvu Franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci,
Ova je zbirka svjedočanstvo nastanka prvih štampanih knjiga u svijetu i kod nas, o povezanosti stanovništva Bosne sa većim evropskim centrima u tom periodu, o postojanju biblioteka u kasnome srednjem vijeku u Bosni i Hercegovini, a bila je važna i zbog opismenjavanja stanovništva u tom i kasnijem periodu. Kraljeva Sutjeska je bila u kasnom srednjem vijeku stolno mjesto bosanskih vladara. Uz dvor osnovan je i franjevački samostan koji je nešto više od šest stoljeća bio duhovno i kulturno središte tog kraja.
Inkunabule (lat.incunabula, kolijevka) su knjige štampane do 1500. godine, dok se štamparstvo nalazilo u povoju. Pretpostavlja se da u svijetu ima oko 40 000 ovakvih knjiga. U Bosni i Hercegovini ih je 51, od čega se 22, nalaze u biblioteci Franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci. Najstarija štampana knjiga u njoj je »Summa confessions intitulata Pacifica conscientia«. Opis ove i drugih inkunabula donesen je u Bibliotekarstvu 1965. Uglavnom su to djela teološkog karaktera, među kojima ima važnih pisaca poput Augustina Aurelija (poznat kao Sveti Augustin (354.- 430.), Antoniusa Andreaea, Leonardusa de Utina (oko 1400.), Nicolausa de Ausmoa (umro 1453.). Razlikuju se dvije vrste: 1. tabularne, štampane pomoću ploča na kojim je tekst za svaku pojedinu stranicu urezan kao kod drvoreza i sadrže tekstove pisaca iz vremena prije otkrića štamparstva 2. tipografske, izrađene pomičnim slovima koje je izumio Johan Gutenberg.
- Vladarski dvor iz 14. i 15. stoljeća u Kraljevoj Sutjesci, arheološko područje,
Kraljevski dvor u Sutjesci je sagrađen u prvoj polovini ili krajem prve polovine 14. stoljeća u vrijeme jednog od najznačanijih vladara srednjovjekovne Bosne bana Stjepana II Kotromanića.
U 14. i 15. vijeku Sutjeska i obližnji dobro utvrđeni grad Bobovac postaju najsnažniji centri kulturnog života srednje ili tzv. Gornje Bosne, sa specifičnim intenzitetom, stilskim i regionalnim karakteristikama (tzv. srednjobosanski kulturni krug).
U pisanim izvorima prvi put se spominje 28. decembra 1341. godine kada se mletački rezbar Nikola obavezao ugovorom dubrovačkom knezu da će četiri godine raditi na dvoru bana Stjepana. Vjerovatno je radio na oba dvora u Sutjesci i Bobovcu.
Samostalni ansambl dvorskih objekata u Kraljevoj Sutjesci, predstavlja primjer vladarskog dvora izgrađenog na slobodnom prostoru, bez posebnih fortifikacija. Protezao se na obje obale malog potoka Urve.
Na istočnoj (lijevoj) obali je lokalitet Grgurevo, neveliki obronak Teševskog brda. Za potrebe gradnje dijela dvorskog kompleksa nivelirane su umjetne terase. Vrh obronka bio je vještački zaravnjen, zatim je sredinom obronka napravljena jedna vještačka terasa na kojoj je sagrađen najmonumentalniji objekat banskog i kraljevskog sutjeskog dvora, Istočna palača.
U njegovom podnožju je izgrađen jak podzid i oveća terasa na kojoj je sagrađena crkva, tj. dvorska kapela posvećena sv. Grguru čudotvorcu, vezanom za bosansku crkvu, neposredno ispod supstrukcija zapadnog krila palače.
Dvorska kapela sv. Grgura čudotvorca sagrađena je na strmom i uskom prostoru između trga sa donje i Istočne palače sa gornje strane. Prostor je bio osiguran kamenim podzidom debljine 250 cm, koji je istodobno pridržavao i južni dio crkve. Pročelje crkve bilo je orijentirano prema koritu potoka Urve, tj. na zapadu.
S obzirom na smještaj Grgureva u odnosu na kotlinu i čitavo naselje i na njegove odbrambene karakteristike, pretpostavlja se da je ovdje prvo sagrađen dio dvora sa kapelom i pratećim objektima.
Na zapadnoj (desnoj) obali, na lokalitetu Dvori, izgrađena su tri objekta, tzv. Donja palača, Gornja palača, Aneks gornje palače i pomoćne zgrade, tj. gospodarski objekti i zanatske radionice. Ovaj dio dvorskog kompleksa podignut je na vrlo nepodesnom terenu, tako da izgleda da je u neko doba naraslih potreba dvora došlo do njegovog proširenja i na zapadnu obalu Urve.
Ukupna površina kraljevskog dvora je cca 1490 m2.
Postoji pedesetak podataka koji spominju Sutjesku kao mjesto u kojem su bosanski vladari obavljali svoje službene dužnosti. 28 dokumenata govori o izdavanju pisanih isprava službenog značaja, 16 o posjetama diplomatskih predstavnika, 8 o građenju, rušenju, zasjedanju vijeća, smrti kralja i franjevcima. U 18 dokumenata spomenut je vladarski dvor kao rezidencija i “naše stono misto”.
Od vremena kralja Tvrtka I postaje najvažnije stolno mjesto bosanskih vladara, u kojemu je izdato najviše isprava kraljevske kancelarije. Pored kralja Tvrtka I čiji dokumenti potječu iz perioda od 1378. do 1390.godine, u Sutjesci su izdavali povelje kraljevi Dabiša (od 1392. do 1395.godine) i kraljica Jelena (1397. godine), Ostoja (1399. godine), Tvrtko II (1407. godine), Stjepan Ostojić (1419. godine), zatim opet Tvrtko II (od 1423. do 1443. godine) i Tomaš (od 1446. do 1457. godine).
- Džamija u Kraljevoj Sutjesci,
Džamija u Kraljevoj Sutjesci nalazi se na lijevoj obali rijeke Trstionice, u Kraljevoj Sutjesci. O Džamiji u Kraljevoj Sutjesci ima malo historijskih podataka. Nije sačuvana vakufnama osnivača, niti je sačuvan tarih sa hronogramom, a o objektu nema tačnih niti pouzdanih podataka o njegovom nastanku.
Po narodnom predanju džamija potiče iz 1463. godine, kada je Kraljeva Sutjeska bila na vrhuncu svoga razvitka. Tradicija kaže da je džamiju podigao Mehmed II Osvajač, nakon osvajanja Bobovca, i to za samo nekoliko dana. U vrijeme srednjovjekovnog turskog osvajanja bila je pogranična džamija, u narodu poznata kao Vojnička džamija.
Džamija je pravougaone osnove, dimenzija 7.93 x 13.10 m. Zidana od čerpića uz korištenje drvenih hatula (temelji i zidovi prizemlja centralnog prostora džamije do visine sokla izvedeni su od kamena), a spoljne i unutarnje fasade su malterisane i okrečene. Krovna konstrukcija je drvena, a kao pokrov je primijenjen dvostruko falcovani crijep. Originalni pokrov, bio je od šindre. Munara, osmougaonog presjeka, izvedena je od 8 drvenih rubnih stubova četverouganog presjeka, a poprečni presjek ovih drvenih stubova se postepeno sužava idući od baze munare prema njenom vrhu. Vertikalna konstrukcija munare oslonjena je na podnicu izrađenu u formi drvenog roštilja koji se oslanja na poprečni nosivi zid džamije. Zatvaranjem prostora trijema, te uspostavom gasulhane, abdestahane i učionice, stavljanjem crijepa kao krovnog pokrivača, soboslikarskim intervencijama u enterijeru,džamija je izgubila na svojoj originalnosti, što se ispravlja vraćanjem na prvobitno stanje. U haremu džamije se nalazi oko 50-ak nišana.
- Kuća Ive Duspera, Kraljeva Sutjeska, historijska građevina,
Kuća Ive Duspera u Kraljevoj Sutjesci je smještena u naselju Prijeko na desnoj obali rječice Trstivnica u Kaknju. Familija Dusper porijeklom je iz Rakitnog u Dalmaciji. U Sutjesku su doselili iz Duboštice krajem XVIII - početkom XIX stoljeća. Kuća je građena etapno, počev u prvoj polovini XIX stoljeća. Vremenom je dograđen sprat i drugi dijelovi).
Pripada tipu bosanske kuće iz osmanskog perioda. Izgrađena je od lokalnog materijala, kamena, drveta i ćerpiča. Kuća je rad domaćih majstora. Sastoji se od prizemlja, prvog sprata i tavanske prostorije. Natkrivena je visokim strmim četverovodnim krovom pokrivenim šindrom. Sa sjeverne strane, na nivou tavanske etaže, iz ravni krova izlazi veranda drvene konstrukcije natkrivena posebnim krovom. Prizemlje kuće je nepravilne osnove 7,13 x 7,36 m. U prizemlju se nalazi natkriveni ulazni trijem i ekonomske prostorije: kuhinja i 4 ostave: za namirnice, dvije otvorene ostave za odlaganje drva i jedna zatvorena ostava smještena ispod stepenica.
Drvenim zatvorenim stepenicama, iz prizemlja se izlazi na verandu, dužine 7,19 m i širine 1,10 - 1,20 m, izgrađenu u drvetu, sa stupcima spojenim lukovima, sa koje se ulazi u prostoriju zvanu „dimluk“. U dimluku je sačuvano originalno ognjište. Iz dimluka, koji je imao i funkciju hola, vode vrata u manju ostavu i u dvije sobe. U većoj sobi je i do danas sačuvana zemljana peć sa šarenim glinenim lončićima. Sa južne strane, iz prostora dimluka izlazi se na manju verandu s koje vode drvene stepenice u bašču. Jedan dio ove verande je naknadno zatvoren i služi kao ostava. Međukatne konstrukcije su u od hrastovih tesanih greda kao i konstrukcija verandi. Stolarija u kući je manjih dimenzija, različita po veličini. Okov je od kovanog željeza.
- Historijsko područje – Glavica u Bilješevu, općina Kakanj (spomenik čine: arheološki lokalitet Glavica, dva stećka, crkva svetog Jovana Krstitelja, groblje i zgrada Srpske osnovne škole).
Nacionalni spomenik predstavlja arheološki lokalitet Glavica, dva stećka, Crkva svetog Jovana Krstitelja, groblje i zgrada Srpske osnovne škole i predstavlja jedinstven kompleks koji pruža dokaze o historijskom kontinuitetu značajne graditeljsko-arheološke cjeline. Na ovom lokalitetu nalazila se nekropola sa 25 stećaka, koji su upotrijebljeni za gradnju crkve. Stećci nisu bili ukrašeni, ali su sadržavali natpise. Grobnice ispod stećaka bile su postavljene u tri reda, što je ovu nekropolu svrstavalo u red od izuzetnog značaja. Od spomenute nekropole danas su se sačuvala samo dva stećka u formi ploče i vjerovatno krstače.
Crkva svetog Jovana Krstitelja podignuta 1908. godine predstavlja prvi zidani pravoslavni vjerski objekat u Bilješevu, s obzirom da se do tada vjerska služba obavljala u obližnjoj drvenoj kapeli. U sklopu cjeline se nalazi pravoslavno groblje osnovano tokom prve polovine XIX vijeka i Prva srpska škola koja je predstavljala prvi školski objekat u kraju. Crkva je sazidana od lomljenog kamena dobijenog uništenjem nekropole stećaka.
- Historijski spomenik – Turski sud (Kula hadži Muhamed – bega) u Ribnici,
Kula hadži Muhamed-bega ili zgrada poznata i kao "Turski sud" u selu Ribnici, koje se nalazi 4 km zapadno od Kaknja, na padinama brda Piljevine, na desnoj obali rijeke Ribnice. Naselje Ribnica kod Kaknja, nazvano je po istoimenoj rijeci u Crnoj Gori, u znak sjećanja na zavičaj hadži Omer-bega Delibaše koji je dekretom premješten na područje Kaknja u XVIII stoljeću. Hadži Omer-beg Delibaša bio je predak hadži Muhamed-begu Delibaši.
Kulu u Ribnici sagradio je Hadži Muhamed-beg, posljednji kadija tvrđave Vranduk i vojni dostojanstvenik (bimbaša). U kuli je obavljao i sudačke poslove, a po potrebi je odlazio u Vranduk radi vjenčanja i suđenja. Dolaskom austrougarske vojske sve oko kule što je imalo vojnu svrhu je uništeno dok je kula ostala. Hadži Muhamed-begu su dozvolili da i poslije toga obavlja kadijske dužnosti. Umro je u prvoj deceniji dvadesetog stoljeća. Tokom Prvog i Drugog svjetskog rata uništena je cijela biblioteka i kadijski sidžili – tefteri; ostao je samo rukom napisan Kur'an pretka Delibaše.
Prema načinu zidanja, vrsti i kvaliteti vezivnog sredstva, odnosno ostalog upotrijebljenog građevinskog materijala, organizaciji prostora, kao i načinu obrade pojedinih konstruktivnih elemenata, objekat i stilski i tipološki odgovara reprezentativnim stambenim kućama sa kraja XVIII ili prve polovine XIX stoljeća.
Kuća ima podrum, prizemlje u čijem središtu se nalazila kuhinja sa otvorenim ognjištem i sprat sa više prostorija. U njenom sklopu bile su i dvije velike magaze (jedna je korištena za zatvor, a druga kao konjušnica za jahaće konje). Kula se dijelila na dva dijela: muški (selamluk) i ženski (haremluk). Imala je veliku prostranu avliju u kojoj su bili smješteni ahari za vojsku i goste, zatim klanice (staja), odunluci, bunar i česma izvorske vode. Avlija i kula bile su opasane bedemima od kamena i hrastovih greda sa puškarnicama. Na spratu se nalazila prostorija u kojoj su redovno obavljana vjenčanja i sudjenja. Uvidom u sadašnje stanje, nije moguće identifikovati navedenu podjelu kuće na selamluk i haremluk, kao niti izvorni položaj prostorija.
Prema tlocrtnoj osnovi, pripada tipu kuća sa asimetričnom dispozicijom. Od ulice je odijeljen visokim zidom u kojem se sa jugozapadne strane ulazi u avliju. Kula ima pravougaonu osnovu dimenzija 14.25 x 12.72 m (vanjske dimenzije).
- Arheološko područje – Prahistorijsko neolitsko naselje Obre II na lokalitetu Gornje polje u naselju Obre, općina Kakanj.
Ovo područje udaljeno je od Kaknja u pravcu jugoistoka oko 8 km na prostoru savremenog sela Obre, između puta koji vodi iz pravca Kaknja ka Kraljevoj Sutjesci i desne obale rijeke Trstionice, koja dolazi sa istočne strane i nakon manje od tri kilometra daljeg toka ulijeva se u rijeku Bosnu.
Ovo područje je neolitska aglomeracija iz vremena Butmirske kulture. Prostire se na površini 19 000–20 000 m² i označava jedno veće, gusto naseljeno neolitsko naselje. U istraživanjima 1968. godine otkriveno je u Obrima II stambeno naselje u kojem zastupljeni su sljedeći objekti: kuće i druge građevine, ognjišta, vatrišta, peći, peplišta, radionička mjesta (žrvnjišta, kremeništa, glačališta), različite jame i kultna mjesta. Za izgradnju stambenih i drugih zgrada korišteni su drvo, kamen i ilovača. Najstarije kuće imale su četvrtast oblik i liče na poluzemunički tip nastambe.
Najbolji primjeri kuća pripadaju srednjem građevinskom razdoblju, tj. razvijenoj fazi butmirske kulture, gdje su zastupljeni dvodijelni stambeni ostaci kuća, izgrađeni na površini zemlje. Unutar kuća evidentirani su zidovi, podjela na više prostorija, kalotna peć u svakoj kući te keramičko posuđe, vaze, žito i dr., dok su drvene zgrade predstavljale jednodijelne zgrade. Naselje je predstavljalo tip zbijenog sela, čitavo selo je brojalo 50–60 stambenih objekta, što podrazumijeva da se populacija sela kretala između 300–400 stanovnika. Osnovni tip sela su određivali redovi kuća pa se prema tome radi o naselju na redove. Stanovništvo se uglavnom bavilo stočarstvom, zemljoradnjom i trgovinom.
U naselju je bio zastupljen kult mrtvih, evidentirano je 11 dječijih ukopa, koji se vezuju za širi mediteranski običaj u kultu mrtvih, a odnosio se na žrtvovanje male djece u svrhu zaštite naselja i izazivanja plodnosti. Osim kulta mrtvih u Obrima II je bio zastupljen i razvijeni kult kamene sjekire, kult sunca kao i kult vezan za ritone na četiri noge.
Od pokretnog arheološkog materijala najbrojnija je keramika, čiji nalazi su jedini pravi izvor pomoću kojeg se mogu odrediti razvojne faze naselja. U II, najplodnijoj fazi, cvjetala je butmirska kultura, a u keramici se izdvajaju njene tri osnovne komponente: crnoglačana, spiralno-trakasta keramika, i keramika jadranskog tipa.
Pronađene su i veće količine kamenih objekata: stabilni i veliki ručni brusovi, žrvnjevi i različita tucala, zatim mlatovi – buzdovani, kamene sjekire, kremena oruđa (noževi, noževi-strugače, strugače, svrdla i strelice). Od nakita prisutne su bile: ukrasne igle, privjesci do veprova zuba, nakit izrađen od morske školjke spondylusa, keramički kolutovi i dr. Plastična izrađevine u Obrima II se dijele na: ljudske plastične figure, ljudski plastični udovi, životinjske plastične figure i plastični ljudski prikazi na keramici. Na osnovu C–14 analize, koju je vršila Marija Gimbutas ustanovljeno je da je neolitsko naselje Obre II egzistiralo u periodu od 5310-4910 do 4780-4440 godine p.n.e.
Muzej Kakanj
Muzejski fundus trenutno broji oko 2.500 izloženih i deponovanih eksponata, klasificiranih po sljedećim zbirkama: Historijska zbirka (630 eksponata), Zbirka ratnih godina 1992–1995. (380 eksponata), Tehnička zbirka (230 eksponata), Arheološka zbirka (160 eksponata), Etnološka zbirka (230 eksponata), Numizmatička zbirka (840 eksponata) i zbirka Lapidarija (10 spomenika).
Suvenirnica
U suvenirnici Muzeja Kaknja izloženi su suveniri na kojima su oslikani nacionalni spomenici općine Kakanj, različite rukotvorine na kojima su prikazane zanimljivosti kroz različite motive tipa: kraljičin vez, zlatovez, narodni vez i sl., znamenitosti i bogato historijsko naslijeđe općine Kakanj.
Zgošćanski stećak i Zgošćanski obelisk su 1914. godine prebačeni iz Kaknja u botanički vrt Zemaljskog muzeja u Sarajeva gdje se i danas nalaze. Izrađena je i replika Zgošćanskog stećka koja je postavljena na Trgu Bosne i Hercegovine u Sarajevu, ispred zgrade Parlamentarne skupštine BiH i Vijeća ministara BiH, te replika Zgošćanskog obeliska koja je postavljena u centralnoj gradskoj jezgri Kaknja. Osim čuvenog stećka i obeliska u Zgošćanskoj nekropoli stećaka 2012. godine je pronađen i pečatni prsten sa ljiljanom izrađen od zlata i legure. Prsten se čuva u kakanjskom muzeju koji je otvoren 1. marta 2015. godine na Dan nezavisnosti BiH.
Na području Kaknja se nalazi Kraljeva Sutjeska, a u blizini Kaknja je i Bobovac unutar čijih se zidina čuvala bosanska kruna, dva veoma važna historijska lokaliteta. Na vladarskom dvoru iz 14. i 15. vijeka u Kraljevoj Sutjesci napisani su brojni dokumenti bosanskih vladara. Sagrađen je u vrijeme jednog od najznačajnijih bosanskih vladara bana Stjepana II Kotromanića.
Izletišta
Ponijeri
Smještena na 20 kilometara udaljenosti od grada Kaknja, sa svojih 1100 metara nadmorske visine, planina Ponijeri predstavlja nezaobilazno mjesto za relaksaciju i punjenje baterija. Naziv Ponijeri potiče od riječi «ponor» ili «poniranje», jer se na nekoliko mjesta mogu susresti ponori. Do unazad 10-tak godina, ovo izletište bilo je poprilična nepoznanica stanovnicima okolnih općina i široj javnosti. No, zahvaljujući postepenom prepoznavanju turističkog potencijala od strane lokalne zajednice, danas Ponijeri svoja vrata otvaraju ljubiteljima prirode iz svih krajeva svijeta.
Zbog svog bogatog šumskog fonda i umjerene nadmorske visine, Ponijeri su s razlogom proglašeni zračnom banjom. Naime, struka je potvrdila pozitivan uticaj ovdašnjeg planinskog zraka na sve osobe koje boluju od respiratornih oboljenja. Kao jedino skijalište u Zeničko-dobojskom kantonu sa ski stazom dužine 1000 metara, ovo izletište tokom zime privlači mnoštvo zaljubljenika zimskih sportova.
Pristupačne cijene ski karata i ugostiteljskih usluga, ali i domaćinski pristup i ophođenje prema turistima razlog su zašto statistički pokazatelji rastu iz sezone u sezonu. Da je interes za boravkom ovdje zaista brzorastući pokazuje i činjenica da se vikend naselje, koje broji nekih 500-600 vikendica, konstantno proširuje, pa nije ni čudo što u pripremama proslave praznika kao što su Nova godina i 1. maj potraga za smještajem mora biti blagovremeno isplanirana.
Tokom ljetne sezone ljubitelji motocross-a i brdskog biciklizma svoj adrenalin mogu zadovoljiti kilometrima šumskih puteva i planinarskih staza, što svakako zavređuje veću pažnju koja bi se ogledala u njihovom adekvatnijem obilježavanju i organizovanju masovnih utrka i takmičenja, jer su Ponijeri putnom komunikacijom također povezani sa dolinom rijeke Trstionice i Kraljevom Sutjeskom, čime se zaokružuje njena veza sa općinom Kakanj.
Osim toga, tu je i granica sa općinom Zavidovići, najvišim vrhom u ovom dijelu Bosne i Hercegovine Tajanom (1297 metara) i njegovim Parkom prirode. Za sve one koji se bave branjem ljekovitog i rijetkog bilja ili izvornog šumskog voća, tu su nepregledna prostranstva bogata poznatim i manje poznatim vrstama, među kojima se nalazi i autohtoni bosanski ljiljan.
Tajan
Spomenik prirode Tajan se nalazi između općina Zavidovići i Kakanj. Područje je bogato čistim vodenim tokovima, kanjonima, prirodnim kamenim mostovima, speleološkim objektima i endemskim biljkama i životinjama. Povoljan geografski položaj i pristupačnost svih dijelova Spomenika prirode pruža izvanredne mogućnosti za rekreaciju i turizam. Sve lokacije i aktivnosti su jasno naznačene raznim tablama, strelicama i planinarskom markacijom. Iako je zaštićeno područje površine oko 50 km2 u njemu su sadržana mnoga prirodna bogatstva.
Ovdje možete pronaći endemski Bosanski ljiljan (Lilium Bosniacum), koji je vijekovima bio simbol bosanske države. Na ulazu u Lukinu pećinu je 30 cm široki bršljan (Hedera Helix). Na oko 10 kilometara od Spomenika Tajan raste Gregersenova mlječika (Euphorbia Gregersenii fam, Euphorbiaceas), još jedna zaštićena biljka koja se nalazi na crvenoj međunarodnoj listi ugroženih biljaka. U Ukrasnoj pećini u potoku Suha otkrivena je nova životinjska vrsta nazvana Tajanska pećinska mokrica (Cyphonethes Tajanus), koja se anlazi samo na Tajanu. Guste šume, koje prekrivaju cijeli Tajan, dom su medvjedima, vukovima, lisicama, jelenima, zečevima, divljim mačkama, veprovima. Rječice i potoci su bogati ribom i rakovima.
Bočica
Bočica. Na prvi pomen kod jednog čitaoca vjerovatno ne izaziva nikakvu slikovitu asocijaciju. No, odvažite li se unijeti taj naziv u Google pretraživač, dobit ćete pred sobom kartu za ulazak u „zonu isključenja“ od dinamične svakodnevnice. Ovo izletište pripada općini Kakanj, udaljeno svega 10 kilometara od gradske jezgre, koju osmatra sa svojih 920 metara nadmorske visine.
Slijedeći put koji od Kaknja vodi ka selu Zagrađe sa njegove sjeveroistočne strane, dolazite do preglednih oznaka i uputa kako stići na ovu destinaciju. O redu, harmoniji i prijatnoj dobrodošlici brigu vode članovi Planinarskog društva „Bobovac“, kojima je povjereno upravljanje Planinarskim domom „Bočica“. Plato terase Doma predstavlja idealno mjesto za ljubitelje dobre fotografije, a mješavina crnogorične i bjelogorične šume koja obgrljuje ovaj proplanak, uz dalekosežni pogled čak do vrhova masivnog Vlašića, svemu tome daje prijeko potrebnu dozu relaksacije. U ambijentu Bočice za što uspješnije takmičarske sezone redovno se pripremaju lokalni sportski klubovi, a njeni pejzaži nisu strani ni ljubiteljima planinarenja iz ostalih dijelova Bosne i Hercegovine, ali i regije.
Komparativna prednost ovog izletišta dodatno leži u činjenici što se nalazi u blizini putne komunikacije ka popularnim Ponijerima, „plućima Kaknja“, dok je pješačkim stazama preko sela Nažbilj umreženo sa prilazom kraljevskom gradu Bobovcu i Kraljevoj Sutjesci. Drugim riječima, pristupačni su najveći kulturno-historijski i turistički dragulji kakanjskog kraja.
Močvara Bistrik
Močvara Bistrik je zaštićeno područje koje se nalazi nekoliko kilometara udaljenosti od Kaknja, tačnije, u neposrednoj blizini naselja Haljinići. Nastalo je umjetnim putem kao posljedica eksploatacije podzemnog rudnika, sastavljena od tri vodene površine, od kojih samo jedna, ona najveća, opstaje tokom čitave godine. Stanište je to za preko 122 vrste biljaka, 212 vrsta ptica, 30 vrsta vilinih konjica, osam vrsta vodozemaca, sedam vrsta gmizavaca i 13 vrsta sisara. Pored toga, ovdje još obitava i nekoliko vrsta riba, te insekata. Na ovom mjestu ptice selice provode određeno vrijeme prilikom svog migrirajućeg putovanja, što predstavlja jedinstvenu priliku za njihovo detaljnije proučavanje i posmatranje.
Prema zvaničnim podacima, taj fond predstavlja dvije trećine njihovog ukupnog broja u Bosni i Hercegovini. Iako se nalazi relativno blizu naseljenih mjesta i samog grada, dolazak na ovaj lokalitet daje osjećaj potpune izolovanosti, mira i harmonije, zbog čega se tokom toplijih dana, naročito vikendima, ovdje često mogu sresti mnogi Kakanjci, ljubitelji prirode i dobrog odmora, a u posljednje vrijeme sve više i bicklisti.
Prepoznavajući značaj ovog staništa, nadležne vlasti su ga uvrstile u zaštićeno područje. Kako bi se stekao što potpuniji doživljaj močvare Bistrik, snimljen je dokumentarni film „Osjećam se k'o da sam u raju“.
Vidikovac na Ivničko – zagradskoj gradini
Na pola sata hoda, utabanom stazom od Zagrađa, jednostavno se popeti na vrh Gradine, koji je kod mještana poznatiji pod nazivom Kacalj. Na Kacalj odnosno Vidikovac, kako ga u posljednje vrijeme nazivaju mnogi Kakanjci, može se doći i težim putem uz veliki uspon preko Ivnice i Skenderovića. S Gradine pruža se prekrasan panoramski pogled na Kakanj, ali i okolna sela. Gradine (gradišta) poznate su kao ostaci utvrđenih stalnih naselja na uzvisinama ili stražarskih mjesta, koje su se gradila u periodu Srednjeg vijeka.
O Ivničko-zagradskoj gradini postoji mit. Govori se o navodnom blagu i zlatnoj puški, koji su bili skriveni u prostorijama gradine. „Otkrili su ih starosjedioci naselja Ivnica, te nepoznati stranac. Uprkos upozorenju stranca da ne uzima ništa od pronađenog, što može biti popraćeno prokletstvom, domaći čovjek sa Ivnice nije mogao odoljeti zlatnoj puški, pa ju je ponio sa sobom. U povratku su ga napali hajduci, te je nesretno završio“.
Nekropola stećaka na Gradini
Na širem području lokaliteta Ivničko-zagradske gradine nalazi se nekropola stećaka. Do nje se može doći samo pješke, jer je i sama gradina monumentalni spomenik, okomito spušten ka rijeci Zgošći. Nekropola se sastoji od ukupno sedam stećaka. Tri stećka su orijentisana u pravcu istok-zapad, a četiri u pravcu sjever-jug. Lošije su izrade, a materijal od kojeg su izrađeni je miljevina i krečnjački konglomerat.
Stećak je uobičajeni naziv za nadgrobni spomenik iz Srednjeg vijeka na širem području Bosne i Hercegovine, sjeverozapadnim dijelovima Crne Gore, zapadnim dijelovima Srbije i južnim dijelovima Hrvatske, uglavnom u Dalmaciji. Nekropola je groblje ili mjesto gdje se sahranjuju umrli. Izvorno značenje te riječi je „grad mrtvih“. Osim naziva nekropola, za srednjovjekovne lokalitete sa stećcima u upotrebi su i nazivi „grčko groblje“ i „svatovsko groblje“.
Prašuma Gornja Trstionica - Bukovica
Prašuma Gornja Trstionica – Bukovica kao dio prirodne baštine Općine Kakanj zajedno sa kulturno – historijskim naslijeđem (koji obuhvata dio starog grada Bobovac, sultan Mehmed el – Fatihovu džamiju i Franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci), predstavljaju unikatan i neponovljiv dio biološke, geomorfološko – hidrološke, ekološke i kulturno – historijske raznolikosti.
Kraljeva Sutjeska
Mnogi zaljubljenici bosanskohercegovačke historije i kulture, reći će vam da je Kraljeva Sutjeska posebno mjesto gdje se puni energija i traži inspiracija. Nekoć davno, u vrijeme veličanstvene srednjovjekovne države ovaj grad bio je prijestolnica kraljeva. Tu se historija pisala najljepšim pismom, bosančicom.
Geografski pozicioniran nedaleko od Kaknja, historijski vrlo važna, Kraljeva Sutjeska je postala srce Bosne i Hercegovine. Utvrđeni grad služio je za život velikih, njihovo obitavanje u njemu, za velike gozbe i dočeke. Jelo se tu, čitaoče, zlatnim kašikama, pilo se iz zlatnih čaša, a igrale su se najljepše balske igre. Živjeli su tu naši velikani historije Stjepan Tomaš, Tvrtko II i nikada neprežaljena kraljica Katarina.
Lijepi krajolik Kraljeve Sutjeske odiše starinom, odiše slobodom i veličinom jedne države, najugledniji i najpismeniji ljudi toga doba živjeli su i pisali za nas. Franjevci su u amanet ovog naroda ostavili veliki broj samostana između ostalog i jedan od najljepših u Kraljevoj Sutjesci. Postoje zapisi koji kažu da je samostan izgrađen početkom 14. vijeka. Samo jedan vijek kasnije u ovo mjesto dolaze Osmanlije koji sa sobom nose novu kulturu, religiju i grade jednu od najstarijih džamija u Bosni. Legenda kaže da je tu Mehmed II Osvajač zastao da bi obavio popodnevnu molitvu i naredio da na tom mjestu sagradi se džamija kao simbol nove države i vjere.
Domicijelno stanovništvo ovog historijski značajnog mjesta je uvijek bilo poznato po gostoprimstvu i ljubaznosti. Trude se da duh kraljevine zadrže i prenesu novim generacijama na vrlo orginalan način, u narodnoj nošnji srednjevjekovne Bosne. Lokalno stanovništvo pospješuje priliv novih turista i zanimanje za ovo mjesto, uzgajanjem vlastitih proizvoda i prodajom, uspjevaju živjeti od historijskog turizma.
Svoj najljepši sjaj dobija u vrijeme vjerskih blagdana, kada na hiljade hodočasnika dolazi u crkvu koja se nalazi u sklopu franjevačkog samostana. Samostan je velika riznica kulturološkog i historijskog blaga, svjedočanstva o životu i velikoj, prkosnoj i ponosnoj Bosni.
Travnik je srce Bosne
Travnik je grad vezira, ćevapa, travničkog sira i divine prirode. Smješten je u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine u Lašvanskoj dolini. Travnik je udaljen 90 kilometara od Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine. Prvi put se spominje 1463. godine, a čuveni putopisac Evlija Čelebija u 18. stoljeću opisuje ga kao "grad sa hiljadu vrela".
Travnik graniči čak sa 8 opština: Novim Travnikom, Bugojnom, Vitezom, Zenicom, Teslićem, Kotor Varoši, Skender Vakufom, Jajcem i Donjim Vakufom. Kroz grad protiču rijeke Bila i Lašva, a nadvisuju ga planine Vilenica i Vlašić, sa navišim vrhom 1943 m. U srednjem vijeku, u Osmanskom carstvu, Travnik je bio prijestonica bosanskih kraljeva i sjedište bosanskih vezira. Pretpostavlja se da je Travnik dobio ime po jednom zatravljenom dijelu u dolini ili po imenu službenika koji je ubirao travarinu.
U Travniku su rođene, živjele i stvarale mnoge poznate ličnosti. Rođen je i živio i nobelovac Ivo Andrić. Kuća u kojoj je rođen pretvorena je u muzej. Njegov roman "Travnička hronika", u kojem se opisuje vrijeme Napoleonovih ratova, znatno je doprineo promociji Travnika. Taj roman Andriću donosi Nobelovu nagradu, a njegov rodni grad čini još poznatijim. Zapaženi događaji tog vremena, opisani u romanu, su uspostava Francuskog konzulata u Travniku 1807.g (kada Napoleon Bonaparte šalje konzula Pierra Davida da uspostavi Francuski konzulat) i otvaranje konzulata austrijske carevina u Travniku, samo godinu kasnije. Travnik od tada i sada zovu vezirski grad.
Posebne znamenitosti Travnika su: Travnička tvrđava, Šarena džamija, Sahat- kule na Musali i u Gornjoj ćaršiji, Samostan sv. Leopolda Mandića, Kuća Ive Andrića, Plava voda, Oštrac, Vrbanac grad, Bosnić grad…
Travnik ima najviše turbeta u Bosni i Hercegovini. Na prostoru općine su brojne nekropole sa srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima- stećcima, koji su 2016.g. uvršteni u listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a.
Tvrđava Vranduk
Vranduk, tvrđava i bedemi. Srednjovjekovni bosanski grad, koji je izvorno bio namjenjen za čuvanje velikana, prvo banova pa poslije i kraljeva. Kralj Tomaš je Vranduku posvetio posebnu pažnju, pa je ispod grada podigao Crkvu sv. Tome, svog zaštitnika, za koju je od pape dobio posebne povlastice. Tvrđava je prvenstveno osnovana od strane Rimljana u svrhu odbrane, na uzvišenju 14 kilometara od centra Zenice, i tako kao na dlanu ponosno nadzire okruženje.
Na Vranduku posjetioci imaju prilike uživati u ostacima srednjovjekovnog bosanskog ambijenta te osmanskog perioda koji su obrađeni i prikazani kroz dvije muzejske postavke.
Prva, arheološko-historijska postavka je vezana uz srednjovjekovni period i pronašla je svoje mjesto unutar velike kule tvrđave na Vranduku.
Druga, etnološka postavka je smještena u objektu tradicionalne bosanske kuće, podno tvrđave, gdje posjetioci imaju priliku proživjeti tradicionalne bosanske zanate i svakodnevni životni ambijent osmanskog perioda.
Sama utvrda sastoji se od:
- bedema sa glavnim ulazom
- obora sa cisternom i bunarom
- velike-glavne kule
- stražara (dozidane prostorije uz veliku kulu) i
- male kule.
Za vrijeme turskih osvajanja Vranduk je služio kao politički zatvor, gdje su svoje živote okončali mnogi protivnici Osmanskog carstva. Kako svako doba donosi nešto svoje tako je i uz samu tvrđavu sagrađena i džamija Sultana Mehmeda Fatiha, a ispod vranuka se proseže i tunel sagrađen za vrijeme Drugug svjetskog rata. Stari grad Vranduk je zadnjih godina restauriran i pretvoren u muzej pa je kao takav vrlo privlačan za posjetitelje.
Bosanska dolina piramida u Visokom
Bosanska dolina piramida je kompleks piramidalnih građevina u Visokom. Sastoji se od Bosanske piramide Sunca (Visočica) koja je, s visinom od više od 220 metara, znatno viša od Keopsove piramide, zatim Bosanske piramide Mjeseca (Plješevica) visoke 190 metara, Piramide bosanskog Zmaja (Buci) od 90 metara, te obrađenih uzvišenja Hrama Majke Zemlje (Krstac) i Piramide Ljubavi (Cemerac). Istraživanja su započeta u aprilu 2005. kada je antropolog dr. sci. Semir Osmanagić postavio hipotezu o postojanju kompleksa piramida i mreže podzemnih tunela, a nastavljena 2006. formiranjem neprofitne Fondacije “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca”. Danas je ovo istraživanje najveći svjetski arheološki projekt koji privlači desetine hiljada turista u Visoko svake godine.
Bosanska piramida Sunca
Sa svojom visinom od preko 270 metara najviša je piramida na svijetu. Ima pravilnu geometriju piramide sa tri očuvane strane: sjevernom, istočnom i zapadnom. Obložen je pravougaonim blokovima. Prema Zavodima za materijale iz Bosne i Hercegovine (2006-2008) i Politecnico di Torino iz Italije (2009) blokovi su izrađeni od najkvalitetnijeg betonskog materijala superiornog u odnosu na moderne betone.
Bosanska piramida Mjeseca
Sa svojom visinom od 190 metara viša je od Velike egipatske piramide (147 metara). Kombinira oblikovane blokove / ploče pješčara i slojeve gline koja je korištena kao građevinski materijal u velikim količinama. Izvori materijala nalaze se u blizini. Glina je odličan građevinski materijal i korištena je kao vezivo, vodonepropusna i termo / audio izolacija. Terasasti dizajn jedinstven je u nauci o piramidama.
Tumulus u Vratnici
Umjetno konusno brdo se nalazi samo 5 km od Bosanske piramide Sunca. Izgrađena je kombinacijom dvoslojnih megalitskih blokova, gline i betona. Njegova visina je 32 metra iznad platoa. Megalitski blokovi dostižu masu veću od 10 tona.
Prahistorijski tuneli Ravne
Ogromna mreža podzemnih tunela, raskrsnica, komora i akumulacija vode se nalazi ispod Bosanske doline piramida. Otkriće labirinta predvidio je otkrivač bosanskih piramida dr.sci. Semir Osmanagić u svojoj knjizi u oktobru 2005. godine.
Arheološko-turistički park Ravne 2
Arheološko-turistički park Ravne 2 zvanično je otvoren 18. juna 2016. godine. Prostire se na više od 100.000 kvadratnih metara i nalazi se u Visokom, centru Bosne i Hercegovine. Ovaj jedinstveni park je kombinacija, arheoloških, turističkih, rekreativnih i energetskih sadržaja. Tu su platforme za jogu, za meditaciju i opuštanje. Park nije namijenjen za skupove uz roštilj, alkohol i viku. Ovo je područje gdje se odmara duša i gdje se možete zaista relaksirati. U parku su postavljeni kameni krugovi oko drveća kao svojevrsne “ogrlice” i znak harmonije s prirodom. Šestougaona drvena platoforma za jogu, meditaciju, ples i opuštanje postala je omiljeno mjesto brojnih posjetilaca.
